Homilija nadbiskupa Kutleše prvoga dana devetnice uoči Stepinčeva u Krašiću
Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše
Prvi dan devetnice za Stepinčevo 2025.
Krašić, 1. veljače 2025. godine
Draga braćo i sestre u Kristu!
Zahvalan sam što euharistijskim slavljem ovdje u Krašiću započinjemo devetnicu priprave za proslavu rođenja za nebo blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Ovo mjesto na poseban način čuva uspomenu na našeg Blaženika. U Krašiću je rođen, a ovdje je u župskoj kući i župskoj crkvi proveo gotovo devet godina sužanjstva obilježenih trpljenjem i radom za Katoličku Crkvu. Okupljeni ovdje slijedimo poticaj iz poslanice Hebrejima: spominjemo se svojih glavara koji su nam navješćivali riječ Božju, kako bismo promatrajući kraj njihova života, nasljedovali njihovu vjeru (usp. Heb 13,7).
Dolazak u Krašić bila je nova etapa Alojzijeva križnog puta, a ujedno i njegova posljednja postaja. Posljednji dani provedeni ovdje osvjetljuju cijeli njegov život, a nama su poziv na nasljedovanje vjere koju je svjedočio i za koju je dao život.
Tadašnji krašićki župnik Josip Vraneković u svom je Dnevniku detaljno opisivao sve što se ovdje događalo u godinama sužanjstva blaženog Alojzija.
Iz dnevničkih zapisa znamo da su se šetnje kroz mjesto koje je kardinal Alojzije jako volio odvijale uz budnu pratnju komunističke vlasti. To je bilo iscrpljujuće i frustrirajuće, stoga je u posljednjim mjesecima života Kardinal svoje izlaske sveo na dva i pol kvadratna metra ispred sporednog ulaza župnog dvora, gdje ga nisu mogli prisluškivati. Tada je rekao: „Moj život ide kraju i Gospodin će mi brzo proširiti moje staze.“[1]
Mi danas vidimo da Gospodin nije proširio njegove staze samo u nebeskim prostranstvima na koja je Blaženik mislio. One se ne prestaju širiti iz generacije u generaciju vjernika izazivajući nas pitanjem: „Zašto nam je blaženi kardinal Alojzije i danas tako važan?“ Župnik Vraneković u svojim zapisima kao karakteristične momente posljednjih Stepinčevih dana ističe: ljubav prema neprijatelju, krajnju strpljivost u bolesti, veliku obzirnost prema drugima, šutljivu molitvu, poniznost, pouzdanje u Boga, smisao za humor i potpunu spremnost za smrt. Sve su to znakovi visokog stupnja teologalnih kreposti vjere, nade i ljubavi koje su resile njegovo svjedočanstvo do posljednjeg daha.
1. Alojzijeva vjera
Onima koji su ga tih dana okruživali oko smrtne postelje, tužni i uplakani zbog muke koju je podnosio, blaženi je Alojzije rekao: „Ludo je plakati, ako nam je ići iz ovoga svijeta. Uvijek sam sve primao iz Božje ruke, primam sad i primat ću ubuduće.“[2] Te riječi oslikavaju realizam vjere koji je obilježio cijeli njegov život. Svjedoče nam da vjera za blaženog Alojzija nije bila nadomjestak za nešto što mu je nedostajalo, niti nesigurna utjeha kada su stvari išle u neočekivanim smjerovima i kad bi postalo teško. Vjera mu bijaše disanje duše– posve prirodan odgovor i nutarnja potreba. Vjernik svakodnevno živi svijest da nam je poći iz ovoga svijeta, te u svemu što činimo trebamo pred očima imati krajnji cilj našega života – obećano zajedništvo s Bogom u vječnosti.
Vjera kojom je blaženi Alojzije dočekao svoje posljednje trenutke bila je, kako kaže Poslanica Hebrejima, „neko imanje“, „bît“[3] onoga čemu se nadao, „uvjerenost u zbiljnosti“ kojih nije vidio (usp. Heb 11,1). Kraj Alojzijeva života svjedoči da se naš Blaženik jakom vjerom svrstao među praoce i svjedoke vjere: Abrahama koji se iz poslušnosti vjere zaputio u zemlju koju nije poznavao, ali mu je bila obećana; među Izaka i Jakova koji su u istoj vjeri u Božje obećanje živjeli i umrli, izdaleka samo vidjevši Božja obećanja i priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji (usp. Heb 11,13) i među tolike druge koji su po vjeri primili svjedočanstvo Božje ljubavi čiju je puninu moguće iskusiti jedino u vječnosti.
Stoga vjerujemo da se Bog ne stidi zvati Bogom Alojzijevim kao što se zvao Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim (usp. Heb 11,16). Pripravio mu je mjesto koje su primili praoci vjere i koje je blaženi Alojzije bio spreman primiti iz njegove ruke s potpunim povjerenjem i nepokolebljivom nadom.
Ali ne samo to, vjera kojom je blaženi Alojzije, s upaljenom svjetiljkom, u posljednjem trenutku svog života zakoračio u vječnost, svjedoči i veće savršenstvo od vjere starozavjetnih otaca, jer je plod iskustva Kristove snage koja ga je krijepila kroz život. Alojzijev Bog, Bog je koji nam je postao blizak u Isusu Kristu, koji „umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu“ (Heb 12,2). Taj Bog ne obećava slavu na zemlji, blagostanje i život bez boli. Ne traži od nas da popravimo ovaj svijet vlastitim snagama, nego da u njemu očitujemo snagu Božjeg Duha. Konačna preobrazba svijeta nije u našim, već u Božjim rukama. Zato su u svakom vremenu lažni proroci upravo oni koji naviještaju mir, blagostanje i sreću bez Boga. Blažen Alojzije to je znao i neumorno svjedočio. Primati svakodnevno sve iz Božje ruke, kao što je naš Alojzije činio, najveće je jamstvo da ćemo u zadnjem času primiti ono što nam Božja ispružena ruka nudi, a to su milost, milosrđe i snaga za korak u vječnost.
2. Alojzijeva nada
Razum koji prianja uz istine vjere otvara put nadi koja ne postiđuje. Nada nam pomaže vježbati se u krepostima i iz dana u dan postajati spremnijima za promatranje slave Božje. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima piše da po vjeri imamo pristup u milost pomirenja s Bogom i da se, stojeći u toj milosti dičimo nadom slave Božje. No, ne dičimo se samo kad nam ide dobro i kad se ponosimo time što smo članovi Crkve. „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom.“ (Rim, 5,3-4).
Nevolje kroz koje je prošao blaženi Alojzije Stepinac čuvajući svjedočanstvo vjere i dobre savjesti u teškim vremenima za Crkvu i svijet ne ostavljaju nikakvoga traga sumnji u njegovu prokušanost. Prokušanost se, dragi vjernici, odnosi na karakter. Taj izraz označava kvalitetu dokazanu u nepovoljnim okolnostima i ekstremnim uvjetima. Kada stručnjaci testiraju kvalitetu nekog proizvoda, izlažu ga krajnjim uvjetima u kojima se on možda nikada više neće naći. Takvi su testovi jamstvo kvalitete koja je potrebna da bismo se osjećali sigurnima u korištenju stvari.
Iskustva progona, podmetanja laži i muka sužanjstva, u kojima je blaženi Stepinac postojano svjedočio vjeru i mir savjesti, sigurno su jamstvo da je krepost nade u njegovoj duši blistala posebnim sjajem. Takva nada ne postiđuje, jer joj je nagrada snaga djelovanja Božje milosti. Njegova ustrajnost u nevoljama podnesenim za vjeru i Božji narod koji mu je bio povjeren, jamstvo je da nam je u baštinu ostavio siguran nauk i čvrste moralne principe na kojima se uvijek možemo nadahnjivati.
Blaženi Alojzije svoju je čvrstu nadu očitovao u optimizmu i spremnosti na šalu. Osvjedočen ogorčenošću mnogih zbog teških jada Drugog svjetskog rata, mlade je hrabrio riječima: „A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci pokazati najljepša svojstva svoje duše. (…) Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje.“[4] Koliko je samo plemenitosti svoje duše pokazivao blaženi Alojzije u godinama svoga sužanjstva! Sve je primao mirno, bez jadikovanja i gorčine, a uvijek je bio spreman blago, s poštovanjem i dobre savjesti obrazložiti nadu koju je nosio u sebi (usp. 1Pt 3,15-16).
Dragi vjernici, ne osjećamo li i danas da su nam upravljene riječi našega blaženog pastira Alojzija: „Sadanji događaji u svijetu tako su zamršeni. A nije ni čudo jer ih gledamo s obratne strane, iz preuskog vidika ovog zemaljskog života. Bog ih gleda s prave strane. Gleda, i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, kad budemo vidjeli da su sve niti sadanjih zbivanja bile u njegovoj ruci, da se postigne ono što je za nas najbolje. Sursum corda!“[5] Gore srca! Naša je nada Krist Gospodin! To je nada u vječni život, a vječnost je jedina prava strana s koje trebamo promatrati život i kojoj trebamo usmjeriti svoje djelovanje – obiteljsko, crkveno i društveno zauzimanje.
3. Alojzijeva ljubav
U jednom nagovoru blaženi Alojzije među pouzdane znakove po kojima sa sigurnošću možemo znati jesmo li u milosti Božjoj naveo je ljubav prema neprijateljima, prema onima koji nas mrze, proklinju, progone i psuju. U tom smislu kaže: „Ako se tu nađe jaka duša koja prelazi preko svega toga, izvan sumnje je, da bi takvu dušu dragi Bog mogao odbaciti. Ona je na pravome putu.“[6] Zapisi o posljednjim danima blaženog Alojzija donose svjedočanstva da je poticao na molitvu za neprijatelje i služenje svetih misa za njih.[7] Znamo da onih koji su ga mrzili, progonili i proklinjali nije bilo malo, a nije ih malo ni danas.
Krepost ljubavi kraljica je svih kreposti. Ona podrazumijeva ljubav koja se ne može svesti na osjećaj. Mi smo redovito skloni ljubavlju nazvati raspoloženje duše koje prati osjećaj naklonosti prema nekome. Iz takve je perspektive teško shvatiti Isusovu zapovijed ljubavi prema neprijateljima, a još teže razumjeti kako ljubav može biti zapovjeđena. Međutim, punina kršćanske ljubavi se „sastoji upravo u činjenici da ljubim, u Bogu i s Bogom, i osobu koja mi se ne sviđa ili koju uopće ni ne poznajem. To se može ostvariti samo na temelju dubokog susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, već iz perspektive Isusa Krista.“[8]
Osim praštanja i ljubavi prema neprijateljima, blaženi je Alojzije zrelost svoje kršćanske ljubavi pokazivao u mnoštvu spašenih života, tjelesnih i duhovnih djela milosrđa ne praveći razliku među ljudima prema nacionalnoj, rasnoj ili staleškoj pripadnosti. Ipak neizostavni i nezamjenjivi oblici ljubavi koje je na poseban način svjedočio naš Blaženik su „obrana istine, njezino ponizno i uvjereno iznošenje te svjedočenje za nju vlastitim životom“.[9]
Posljednje riječi koje je blaženi Alojzije izgovorio bile su: „Fiat voluntas tua!“ – Neka bude volja tvoja! Riječi su to posvemašnjeg predanja u Božju volju. Prva ih je izgovorila Majka Božja Marija, pod čijoj se slikom naš Blaženik rodio i našao svoj pokoj u Gospodinu.
Draga braćo i sestre, svake godine slavimo Stepinčevo jer želimo nasljedovati vjeru našeg Blaženika.
U ovoj godini redovitog Jubileja želimo od njega naučiti prepoznavati znakove nade i u trenucima koji nas ispunjavaju tjeskobom. S pouzdanjem u Božju providnost nadamo se i mi budućnosti našega hrvatskoga naroda koji ove godine obilježava 1100. obljetnicu krunjenja prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Vjerujući Bogu, proživjeli smo i teža vremena, a s istom vjerom ufamo se da će on i nadalje svojim blagoslovom pratiti naš narod i našu domovinu.
Nadasve, želimo rasti u svjedočenju kršćanske ljubavi koja se „ne raduje nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi“ (1Kor 13,6-7).
Za takvu vjeru, nadu i ljubav molimo zagovor blaženog Alojzija Stepinca. Isus Krist kojega je on ljubio isti je – jučer i danas i uvijeke. Amen.
[1] J. Batelja (prir.), Josip Vraneković, Dnevnik – Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 829.
[2] J. Batelja (prir.), Josip Vraneković, Dnevnik, str. 844.
[3] Usp. Benedikt XVI., U nadi spašeni (Spe salvi), Zagreb, 2008., br. 7.
[4] J. Batelja (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), Zagreb, 2012., str. 319.
[5] J. Batelja (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), str. 320.
[6] J. Batelja (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), str. 351.
[7] Usp. J. Batelja (prir.), Josip Vraneković, Dnevnik, str. 829; 845.
[8] Benedikt XVI., Bog je ljubav (Deus Caritas est), Zagreb, 42016., br. 18.
[9] Benedikt XVI., Ljubav u istini (Caritas in veritate), Zagreb, 2009., br. 1.